Facebook: Košarkaški Savez Srbije

Mundobasket je prije par dana okončao svoj poslednji čin. Drama koja je do kraja držala tenziju i takmičarsku napetost se završila na radost reprezentacije Njemačke koja je po prvi put u svojoj istoriji postala prvak svijeta. Titulu MVP-ja ili najkorisnijeg igrača turnira je zasluženo pokupio Denis Šruder koji je u finalnom meču bio nerješiva enigma za odbranu Srbije i sjajnom igrom u oba smjera prelomio meč.

Statistika je relativno precizna nauka i treba joj vjerovati, ali ponekad postoje neke stvari koje se provuku između redova i koje su kao takve, teško mjerljive. Tamo, između redova se rode i vječno žive neki heroji, o kojima se ponekad duže priča nego o onim zvaničnim, statističkim junacima. Jedan od njih, zapravo onaj koji je na čelu te kolone na ovogodišnjem Mundobasketu je Boriša Simanić. To da je Boriša Simanić MVP bez statistike jeste lijepo sročena sintagma, ali nije ni daleko od istine. Jer titula MVP-ja pripada onome koji je napravio najveći uticaj na rezultat svoje ekipe, a Boriša to jeste uradio, svojom žrtvom i emocijom koju je ostavio u cijelom procesu.

Zašto nije daleko od istine da je Boriša Simanić najkorisniji igrač prvenstva, a da dokazi nijesu statistikom potkrijepljeni?!

U svim sferama života, a samim tim i u sportu, performans najviše zavisi od energije, a energija se crpi iz motivacije. Motivacija može biti spoljašnja i unutrašnja i neko pravilo kaže da spoljašnja motivacija (novac, premije, nagrade, bonusi, medalje) nikada ne može biti toliko jak pokretač kao unutrašnja (emocije koje nosimo u sebi, a koje nas pokreću ka nekim ciljevima). Boriša Simanić je bio izvor te najnažnije motivacije za svoje drugove iz reprezentacije i bio je pokretač nečega što jednim svojim dijelom prevazilazi lične mogućnosti.

On je najkorisniji igrač ovog prvenstva jer je od svih igrača on ovom prvenstvu dao najviše. Bubreg, možda i karijeru, svoj smisao, borbu za život. U prevodu, dao je sve što je imao, rizikujući svoje zdravlje, budućnost, egzistenciju. U vremenu u kom je igra za nacionalni dres sve češće nerado prihvaćena obaveza, gdje jedan off-season više motiviše pojedinca od titule svjetskog prvaka, Boriša je poslao snažnu poruku. Podsjetio je svoje kolege i cjelokupnu sportsku javnost nekim vrijednostima i postao jedna vrsta putokaza, za koji se nadamo da ga neće pokriti korov materijalizma.

Poslije povrede koja se dogodila u grupnoj fazi, cijeli roster u reprezentaciji Srbije i cijeli stručni štab su dobili novu odgovornost, dodatan imperativ, da igraju za mladića kojem je život bio upitan. Snaga koju donosi ta spoznaja je nemjerljiva jer te tjera da radiš ono što je izvan tvojih objektivnih mogućnosti, da grizeš i grebeš na parketu, jer ta košarka prestaje biti samo tvoja lična priča i lični rat, jer tu je neko sa strane, nemoćan u krevetu, kome bi medalja ili u najboljem slučaju titula, makar malo kompenzovala nemjerljivi zdravstveni gubitak.

Mit je da je u vrhunskom sportu prisutna hemija u timovima. Češće to nije slučaj nego što jeste. Češće je slučaj da svi jure svoje interese, da se malo ko kome podređuje i da je po svim linijama tima mnogo sujete i egocentrizma. Zbog toga veliki broj današnjih klubova koji su sastavljeni od super zvijezda, propada i prije početka ikakve priče. Treneri više energije prospu u pokušaju da stvore tu hemiju i da okupe igrače oko iste ideje i istog sna, nego na ono što pripada tehničko-taktičkom dijelu. Kakav god da je bio tim Srbije na početku Mundobasketa, Boriša ih je ujedinio. Postao je ta tačka koja je zajednički dio srca svih saigrača, taj element koji im je pomogao da na parketu dotaknu najboljeg sebe.

Bilo bi sjajno kada ova priča i ova apstraktna titula MVP-ja bez statistike ne bi bila poslednja u Borišinoj karijeri. Tada bi njegova žrtva dobila blaže note, a srebrna medalja u njegovim i našim očima ne bi bila tako skupa.